
Čekao je hitnu pomoć – dočekao je smrt
30. novembra 2024. godine, Srdjan Jovanović je ležao onesvešćen u porodičnoj kući u selu Orašac kod Leskovca. Porodica je tri puta pozivala hitnu pomoć. Niko
Istina koju institucije pokušavaju da zakopaju.
📣 Pet godina Ministarstvo zdravlja ignoriše zakon.
Pravilnik koji bi definisao rad hitne pomoći nikada nije donet — iako je zakonski bio obavezan. Zbog tog pravnog vakuuma, građani svakodnevno ostaju bez pomoći. Niko ne odgovara. A ljudi — umiru.
🚨 Ovo nije greška. Ovo je sistem.
👉 Dispečeri rade bez obavezujućih pravila.
👉 Pacijenti nemaju pravo na žalbu.
👉 Porodice ostaju bez odgovora.
🕯️ Umesto pomoći — dobijaju tišinu.
⚖️ Umesto pravde — zidove ćutanja.
Zato pokrećemo serijal „GLASOVI PRAVDE“ —
svedočenja porodica čiji su najmiliji umrli čekajući pomoć koja nikada nije stigla. Ovo je naša istina. Naš dokaz. Naš bunt.
📌 Ova stranica je mesto gde istina ostaje zabeležena.
💬 Ako ste i vi doživeli nepravdu — pišite nam.
🕯️ Mnogi više ne mogu da govore — sistem im je oduzeo i glas i život.
✍️ Zato smo mi tu da pišemo umesto njih.
📢 Da istina ne ostane zatrpana ćutanjem.
🤝 Da njihova priča ne bude zaboravljena.
30. novembra 2024. godine, Srdjan Jovanović je ležao onesvešćen u porodičnoj kući u selu Orašac kod Leskovca. Porodica je tri puta pozivala hitnu pomoć. Niko
Imala je samo devet godina. Sanjala je snove, one koje sanjaju sva deca, iščekujući Deda Mraza koji je trebao da dođe za dva dana. Nije
Moj tata, Marinko Rudakov, rođen je 24. januara 1955. godine u Bogatiću. Bio je čovek starog kova — od reči, od rada, od poštenja. Nije
MERI – UVODNA REČ Ova priča nije fikcija. Nije roman. Nije dramatizacija. Nije pokušaj da se bol preradi u književnost. Ona je svedočanstvo. Svedočanstvo o
Zovem se Jovana Tomičić, i ovo je priča o mom tati, Stevanu Tomičiću, koga smo zvali Buca – čoveku koji je bio moj oslonac, moj