Pravni paradoks: Stručna greška i prava pacijenata u hitnoj medicinskoj službi
U praksi zdravstvenog sistema Srbije sve češće se susrećemo s paradoksima koji direktno ugrožavaju prava pacijenata, posebno u slučaju hitne medicinske pomoći. Građanima se pravo na hitnu medicinsku intervenciju ne samo uskraćuje, već im se često nameće dodatni teret kada žele da istraže da li je njihovo pravo povređeno.
Problem procene hitnih stanja
Zdravstveni radnici na prijemu poziva u službi hitne pomoći često donose odluke zasnovane na subjektivnim procenama bez obavezujućih i jedinstvenih protokola. Pri tome se, od više mogućih scenarija, često uzima u obzir najmanje kritičan mogući ishod, zbog čega pacijenti neretko ostaju bez adekvatne pomoći. Posledice ovakvih odluka su drastične: pacijenti često moraju više puta da zovu hitnu pomoć kada se stanje pogorša, a nažalost, postoje slučajevi kada ljudi izgube život, a da ekipa nikada ne bude poslata.
Odbijanje uvida u fono zapise
Kada građani kasnije zatraže uvid u fono zapise razgovora sa službom hitne pomoći, suočavaju se s birokratskim zidom. Fono zapisi se ne izdaju uz obrazloženje da nisu medicinska dokumentacija, iako su upravo oni osnov za procenu postupanja lekara na prijemu poziva. Ovo predstavlja ogroman problem za porodice koje žele da tačno utvrde šta je prijavljeno i na osnovu toga pokrenu eventualne pravne postupke, uključujući krivične prijave.
Unutrašnje i spoljne kontrole: Pravna i etička pitanja
Unutrašnje kontrole, kao i vanredne spoljne kontrole, baziraju svoje procene da li je lekar na prijemu napravio stručnu grešku upravo na osnovu fono zapisa. Ove procene se opravdavaju doktrinarnim stavovima, a gotovo po pravilu služe za pronalaženje opravdanja za neslanje ekipe hitne pomoći.
Međutim, problem postaje još ozbiljniji kada se uzme u obzir da:
- Ne postoje jedinstveni i obavezujući protokoli za prijem i trijažu poziva u Srbiji.
- Fono zapis nije priznati medicinski dokument, a upravo na njemu se temelji mišljenje o stručnoj grešci.
- Kontrole ne baziraju svoje odluke na svetskim ili evropskim protokolima, što ih često dovodi u sukob sa najboljim praksama u medicini.
- Oštećena strana nema pravo uvida u fono zapis, pa je onemogućeno ukazivanje na nepravilnosti.
Problem sa vanrednim spoljnim kontrolama
Prema članu 193 Zakona o zdravstvenoj zaštiti, vanrednu spoljnu proveru kvaliteta stručnog rada sprovode najmanje tri stručna nadzornika, koji izrađuju izveštaj sa utvrđenim činjeničnim stanjem, nedostacima i posledicama po zdravlje pacijenata. Međutim, pravo na podnošenje primedbi na ovaj izveštaj ima samo zdravstvena ustanova ili radnik koji je bio predmet provere. Oštećena strana, dakle, nema zakonsko pravo da reaguje na nalaze izveštaja niti da ukaže na nepravilnosti u postupku.
Ukoliko bi pacijent ili njegova porodica imali pristup fono zapisu, mogli bi pre samog postupka, odnosno prilikom podnošenja zahteva za vanrednu kontrolu da se pozovu na evropske i svetske protokole urgentne medicine. Na osnovu tih protokola, mogli bi da ukažu kako su prijavljeni simptomi jasno prepoznati kao potencijalno ozbiljno stanje, zahtevajući hitnu medicinsku intervenciju. Time bi se omogućilo preciznije razmatranje postupaka zdravstvenih radnika i izbeglo oslanjanje isključivo na subjektivnu procenu unutrašnjih kontrola.
Sve navedeno stvara dodatnu prepreku za pacijente i njihove porodice koji žele da ospore zaključke kontrole. U praksi, ovakva ograničenja često rezultiraju time da zaključci kontrole ostaju neosporeni, čak i kada su očigledno zasnovani na nepotpunim ili nepouzdanim dokazima, kao i kad su u suprotnosti sa evropskim i svetskim standardima i jasno definisanim protokolima.
Pravni paradoks i posledice
Ovakav sistem stvara pravni paradoks: fono zapis, iako nije priznat kao medicinski dokument, koristi se za procenu stručne greške. Istovremeno, pacijentima i porodicama je onemogućen pristup ovom zapisu, čime se krši osnovno pravo na transparentnost i ravnopravnost u postupku.
Da stvar bude apsurdnija, upravo se na osnovu fono zapisa, koji je zakonski neprepoznat kao medicinski dokument, donose odluke koje pravdaju nepostupanje zdravstvenih radnika u kritičnim situacijama. Dakle, sudbina pacijenata i odgovornost zdravstvenog sistema zasnivaju se na dokumentu koji nije dostupan ni pacijentu ni članovima porodice. Ovo nije samo pravni paradoks – ovo je institucionalno obespravljivanje građana koje vodi u pravnu i zdravstvenu nesigurnost.
Pored toga, član 62 Zakona o zdravstvenoj zaštiti jasno propisuje obavezu zdravstvene ustanove da pruži hitnu medicinsku pomoć. Ovaj zakon bi trebao biti glavni kriterijum za procenu odgovornosti, a ne doktrinarni stavovi zasnovani na dokumetu koji nije priznat kao medicinska dokumentacija, dok ujedno ti doktrinarni stavovi često ne uzimaju u obzir evropske i svetske protokole urgentne medicine. Veoma često se dešava da mišljenja nadležnih tela, zasnovana na doktrinarnim stavovima, ne odgovaraju savremenim međunarodnim standardima, čime se narušava objektivnost procene i potencijalno ugrožavaju prava pacijenata.
Stručna greška: Različiti pristupi u Srbiji i svetu
U većini zemalja sveta, procena da li je došlo do stručne greške u medicinskom postupku temelji se na analizi medicinske dokumentacije i usklađenosti sa preciznim i obavezujućim protokolima. Ovi protokoli, koji su često međunarodni standardi, omogućavaju objektivnu i stručnu procenu utemeljenu na konkretnim medicinskim podacima. Međutim, u Srbiji, osim što ne postoje jedinstveni i obavezujući protokoli za hitnu medicinsku intervenciju, procene o stručnim greškama se ne zasnivaju na medicinskoj dokumentaciji. Ovo stvara ozbiljan pravni i etički problem, jer se odgovornost zdravstvenih radnika ne procenjuje na osnovu konkretnih dokaza, već na temelju subjektivnih stavova, što ugrožava prava pacijenata i pravičnost u postupku.
Pravni paradoks u proceni hitne medicinske pomoći
Nedavni slučaj odbijanja slanja ekipe hitne pomoći na poziv za pomoć maloletnoj devojčici otkriva duboke sistemske nedostatke u našem zdravstvenom sistemu. Ovaj događaj, kao i mnogi pre njega, osvetljava pravni i profesionalni paradoks u proceni odgovornosti medicinskih radnika.
Stručna greška bez intervencije?
Problem leži u samom konceptu stručne greške, koji se tradicionalno primenjuje samo u slučajevima kada je pacijent pregledan ili kada je intervencija izvršena. Ali šta je sa odlukama koje su donete bez neposrednog kontakta sa pacijentom, na osnovu ograničenih informacija dobijenih telefonom?
Transkripti i fono zapisi, kako potvrđuje mišljenje Ministarstva zdravlja broj 011-00-33/2022-05, ne smatraju se medicinskim dokumentima, jer ne sadrže zapažene, merljive i ponovljive nalaze koji su ključni za medicinsku procenu. Lekar koji prima poziv nije u mogućnosti da izvrši adekvatnu procenu stanja pacijenta, jer to podrazumeva neposredan pregled. Ovaj nedostatak neposrednog kontakta dovodi u pitanje legitimitet odluka donetih na osnovu ovakvih podataka.
Važno je napomenuti da je ovo mišljenje zasnovano na odredbama zakona koji je bio na snazi do 2023. godine. Međutim, ni u novom Zakonu o medicinskoj dokumentaciji i evidencijama u oblasti zdravstva fono zapisi nisu eksplicitno pomenuti niti prepoznati kao medicinska dokumentacija.
Zakoni koji obavezuju, ali ne definišu procedure
Član 62. Zakona o zdravstvenoj zaštiti i član 55. Zakona o zdravstvenom osiguranju jasno obavezuju zdravstvene ustanove da obezbede hitnu medicinsku pomoć i sanitetni transport. Međutim, nedostatak akreditovanih protokola za prijem i obradu poziva ostavlja prostor za individualnu procenu, što često rezultira odbijanjem da se ekipa pošalje. Ovakva praksa ne samo da narušava prava pacijenata, već direktno ugrožava živote.
Kako sprečiti buduće tragedije?
Odluke o slanju ekipa hitne pomoći ne bi smele biti prepuštene proizvoljnim procenama operatera. Umesto toga, potrebni su jasno definisani protokoli koji bi obavezivali slanje ekipe u svakom slučaju kada postoji i najmanja sumnja na hitnost. Samo neposredan pregled pacijenta može obezbediti tačnu procenu i adekvatnu reakciju.
Pozivanje na nešto što nije deo medicinske dokumentacije, ne samo da je u suprotnosti sa pravnim standardima, već i otvara vrata za ozbiljne zloupotrebe i neadekvatne odluke koje mogu imati fatalne posledice.
Šta je rešenje?
Za rešavanje ovog problema neophodno je:
- Zakonski priznati fono zapise kao deo medicinske dokumentacije.
- Uspostaviti jedinstvene, obavezujuće i akreditovane protokole za prijem i trijažu poziva.
- Obezbediti da fono zapisi budu dostupni i oštećenoj strani u postupku.
- Kontrole uskladiti sa svetskim i evropskim standardima.
- Omogućiti oštećenim stranama pravo da podnose primedbe na izveštaje vanrednih spoljnjih kontrola.
Bez ovih koraka, pacijenti će i dalje biti izloženi riziku, a pravda za oštećene porodice će ostati nedostižna.